Food noise
„Kada emocije nemaju prostor da budu izgovorene, telo počinje da govori kroz glad. ‘Food noise’ nije samo misao o hrani – to je eho neizraženih potreba, pokušaj psihe da popuni prazninu koju nije naučila da imenuje.”
Misli o hrani su sastavni deo kognitivnih procesa svakog pojedinca.
Ljudi svakodnevno razmišljaju o tome gde da nabave hranu i koju hranu da konzumiraju. Ponekad ljudi razmišljaju o hrani i u smislu zdravlja, društvenih očekivanja i kulturnih normi. Pored toga, radikalne promene u prehrambenom okruženju razvijenih zemalja dovele su do toga da ljudi češće razmišljaju o hrani. Odluke u vezi sa hranom postale su složenije sa sve većom svešću o odnosu između hrane i zdravlja, novim označavanjem hrane, povećanom izloženošću marketingu hrane i povećanom dostupnošću. Te odluke mogu postati posebno teške kada se dijeta (restriktivna ishrana) koristi za upravljanje zdravstvenim stanjem kao što su gojaznost, poremećaji ishrane ili somatska stanja poput dijabetesa.
Iako je originalni izvor naziva teško definisati, izraz „food noise“ izgleda da potiče od anegdota pacijenata koje su inspirisale širu diskusiju u medijima i među kliničarima. Nije jasno ko je prvi upotrebio termin, niti u kom kontekstu. Međutim, većina javnih i naučnih diskursa koji koriste termin „food noise“ odnosi se na iskustva pacijenata obolelih od gojaznosti, poremećaja prejedanja, bulimije nervose. Anegdotski izveštaji o food noise ukazuju na to da razmišljanje o hrani prevazilazi svakodnevne misli o hrani i da se taj termin odnosi na poseban psihološki konstrukt.
U literaturi, food noise se definiše kao: Uporne misli o hrani koje pojedinac doživljava kao neželjene i/ili disforične i koje mogu prouzrokovati štetu pojedincu, uključujući socijalne, mentalne ili fizičke probleme.
Na primer (iz PubMed članka), jedna pacijentkinja je opisala svoju preokupaciju hranom kao deo svoje kontrole telesne mase na sledeći način: „Osećam se kao da mi je stalno na pameti. Ne na opsesivan način, ‘ooo, želim hranu’, već skoro kao, da li radim pravu stvar? Da li jedem dovoljno ili nedovoljno? Da li je to bila prava količina kalorija? Da li je trebalo da bude više proteina?… to je ta buka u mojoj glavi sve vreme, uvek je tu… Rekla bih da mi je 80% vremena na pameti.“ Zanimljivo je da žudnja za hranom nije jedina tema mentalne preokupacije u vezi sa hranom. Misli mogu takođe uključivati da li osoba jede „na pravi“ način u „pravo“ vreme u „pravim“ količinama i da li ima tu hranu dostupnu.
Svi razmišljaju o hrani, ali ko češće ili intenzivnije doživljava food noise, ostaje pitanje. Osobe sa gojaznošću često prijavljuju iskustva sa food noise. U jednom radu, 57% intervjuisanih osoba sa gojaznošću je reklo da su doživele food noise. Dalje, osobe sa različitim poremećajima u ishrani često podržavaju slično, mada različito, iskustvo: preokupaciju hranom. Ono što se često (ali ne uvek) preklapa između gojaznosti i poremećaja u ishrani jeste želja ili pokušaj gubitka telesne mase, što može objasniti zašto je food noise postala tema od posebnog interesovanja u kulturama koje promovišu mršavost kao ideal.
Veza između fluktuacija telesne mase i food noise je značajna. Verovatno je da food noise doprinosi povratku telesne mase nakon gubitka iste. Nakon gubitka telesne mase javlja se nekoliko fizioloških metaboličkih adaptacija koje osobi otežavaju održavanje nove telesne mase. Koncentracije hormona koji podstiču glad (npr. grelin) se povećava, a koncentracije hormona koji podstiču sitost (npr. GLP-1, peptid YY) se smanjuje nakon gubitka telesne mase. Promene u koncentracijama hormona koji regulišu glad i apetit verovatno doprinose povećanoj gladi, žudnji za hranom i preokupaciji hranom koje se često javljaju nakon gubitka telesne mase.
GRANICE FOOD NOISE – ŠTA JESTE, A ŠTA NIJE
Food noise se ne karakteriše samo mislima o hrani. Misli o hrani usmerene ka nabavci, pripremi i konzumiranju hrane su prirodne. U oblasti psihopatologije, ruminacija ima dugogodišnju empirijsku osnovu u teoriji stilova reagovanja Nolen-Huksema, koji definiše ruminaciju kao proces upornog razmišljanja o svojim osećanjima i problemima – nezavisno od sadržaja misli. U slučaju food noise, ruminacije se usredsređuju na hranu i ponašanja u vezi sa hranom, kao što su konzumiranje hrane, nabavka, priprema hrane, pa čak i razmatranje sledeće prilike za jelo dok se još uvek završava užina ili obrok. Stoga, food noise može postati klinički relevantna kada prevazilazi povremene misli ili želje i postaje ruminacija koja ometa normalno kognitivno funkcionisanje.
U psihodinamskoj perspektivi, stalne misli o hrani nisu samo fiziološka glad već mogu predstavljati unutrašnji konflikt između potrebe za utehom i straha od gubitka kontrole. Ako je hrana u detinjstvu bila primarni način utehe ili nagrade, psihički aparat je može internalizovati kao univerzalni regulator emocija. Neretko, tuga, usamljenost ili anksioznost nisu mentalizovane, pa se prevode u telesni impuls (želju za hranom). Kod bulimije nervosa-e i poremećaja prejedanja često postoji ciklus: impuls (Id) – prejedanje – krivica i kazna (Super ego). Food noise može biti i mentalni prostor konflikta gde stalno razmišljenje o hrani zapravo predstavlja pokušaj psihičkog aparata da pregovara između zabrane i potrebe.
Food noise značajno narušava kvalitet života kod obolelih koji je imaju. Kognitivni proces na dnevnom planu velikim delom biva preokupiran upravo mislima o hrani što umanjuje akademsku i radnu produktivnost, dovodi do emocionalne iscrpljenosti, socijalnog povlačenja i redukcije kvaliteta života u svim domenima, stoga je važno što pre potražiti stručnu pomoć.
Konačno, koji su potencijalni terapijski pristupi za upravljanje sa food noise i njenim uticajem na zdravlje? Primena agonista GLP-1 receptora i drugih anoreksigenih farmakoterapijskih sredstava za smanjenje food noise je značajno. Uloga specifičnih dijetetskih ili drugih strategija u smislu korigovanja stila života u cilju regulacije telesne mase, je nezamenljiva u redukciji food noise. Ipak, ono što je ključno i što dovodi do rešenja problema na dugoročnom planu, jeste stručno vođena strukturisana psihoterapija. Razumevanje intrapsihičkih procesa i celokupne dinamike je od kardinalnog značaja za spoznaju odakle zapravo dolazi food noise i šta konkretno znači za obolelog pojedinca. Samo rasvetljavanjem onoga što je pod velom disfunkcionalnih kognitivnih obrazaca, možemo dobiti pravi uvid i put u razrešenje istog.